Moj internet dnevnik
Odiseja u vremenu
Blog
utorak, prosinac 30, 2008
Utorak.
Posljednje minute drugog poluvremena ove naše cjelogodišnje utakmice. Iako su mnogi već otišli, moramo je odigrati do kraja. Mi, igrači svojih životnih utakmica koje postaju sve teže i teže.
Hladni utorak je uspio doprijeti do kostiju i više ne pomaže nikakvo kuhano vino. Led je oko nas, a ledeni su i osmjesi koje sam vidio danas na licima kupaca kad su gledali cifre na blagajnama marketa u kojima su punili svoja kolica raznoraznim poslasticama za lakšu probavu ovih posljednjih sati ove stare godine. Osmijeh se sve rijeđe i rijeđe može susresti na licima kojima smo okruženi.
A pomalo smo i sami za to krivi. Da ih je barem jedan dio pekao kao ja kuglof koji je uspio, i lica bi im bila vedrija i nasmijana. A kad bi ga probali i ostali oko njih, sreći ne bi bilo kraja.
Zaboravili smo uživati u malim gutljajima sreće. Prestali smo biti gurmani sreće i u tim malim gutljajima uživati dok oni lagano hlape u našim ustima prema našim srcima.
Postali smo bezobzirni konzumenti sreće. Počeli sme sreću piti u velikim čašama, propili smo se i postali happyholičari. Bez sreće više ništa ne znamo i ne možemo. A sada kad se kao i drugi ovisnici pokušavamo odviknuti, sada nam je jako teško i stalno smo u nekakvim apstinentskim krizama koje teško, kao i svi ovisnici, podnosimo. One male doze surogata sreće koje dobivamo kao metadon ovisnici, nisu nam više dovoljne i ne vidimo iz svega izlaza.
Trebalo bi sve početi ispočetka.
Možda je početak slijedeće godine pravi trenutak za to?


Servus
Felicije @ 17:57 |Komentiraj | Komentari: 65 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 29, 2008
Ponedjeljak.
Za one koji se još imaju namjeru popraviti i postati dobri, ostalo je još jako malo vremena. Djed Mraz već pomalo završava svoj spisak onih koji su zaslužili njegov posjet. Želje koje su poslali popisane su ali još nisu ratificirane jer i kod njega postoje slični problemi kao i kod nas. Ipak, za nadati se da će sve biti gotovo na vrijeme i da nismo borove kupovali uzalud.
Budući da su mi ove godine prohtjevi naglo porasli, kupio sam bor s najviše mjesta ispod, a razmišljao sam čak i o tome da najdonje grane i odrežem kako bi bilo sigurno dovoljno mjesta za sve moje želje.
Ostaje samo čekati...
Kako ne bi samo projurio, postavio sam mu nagazne mine u obliku mirišljavih kolača koje sam sve morao peći iznova jer je prethodna serija naišla na jako dobar prijem i nestala je u vihoru. Nadam se da Djed Mraz brine o svojoj liniji i da svoj krepki izgled održava redovito i s puno pažnje. Čemu bi se uopće mogli nadati od nekakvog anoreksičnog Djeda Mraza!?
Sad samo strpljenja treba.....


Servus
Felicije @ 16:30 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 28, 2008
Nedjelja.
Neki od nas već pomalo gube tempo u ovoj iscrpljujućoj igri blagdanske izdržljivosti. Ova je nedjelja zato dobro došla za mali odmor pred drugim velikim iskušenjem, dočekom Nove godine. A onda, kad je konačno dočekamo, već za nekoliko dana ćemo se pitati što nam je to trebalo!? Na ovu staru smo se već nekako naviknuli i upoznali joj mane i prednosti a sad će trebati krenuti sve ispočetka.
Neki su to već spoznali i uronili u uobičajene blagdanske depresije. To su uglavnom oni koje ima tko tješiti. Onim samima se to ionako ni ne isplati jer ih nitko niti vidi niti čuje.
Neki misle da su potpuno sami i da su ih svi zaboravili. Neka se samo sjete one dobre krilatice: "Ako mislite da su vas svi zaboravili, probajte ne platiti dvije rate kredita!...". Možda će im od toga biti malo lakše.
Neki među nama optimistično dočekuju Novu godinu, misleći da je baš ona ta koja će riješiti sve njihove želje i probleme.
Neki drugi su se pesimistično pomirili s neizbježnim, tješeći se da u oni prethodni, optimisti, zapravo samo loše informirani pesimisti.
Neki su već otišli na skijanje, neki još nisu a neki niti neće. Blago onima koji su na vrijeme shvatili da za to nemaju novaca. Njihovo razočaranje će biti puno manje od onih koji to još ne znaju...
Jedno je sigurno. Sutra je posljednji ponedjeljak ove godine.
Ako nas svi ovi prethodni ponedjeljci nisu uspjeli uništiti, kako bi to mogao ovaj sutrašnji?
Nama nitko i ništa više ne može nauditi. Mi smo veterani ponedjeljaka koje smo prošli.
Sjetimo se tiho onih koji nisu uspjeli dogurati do utoraka iza nas...
Oni nas ionako čekaju tamo negdje...


Servus
Felicije @ 15:55 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, prosinac 27, 2008
Subota.
Iveka nijednog ni za lijek! Iscrpljen od traganja, jedva sam našao jednog iscrpljenog Štefa. Iako je za Štefeke lovostaja, za nuždu je i on bio dobar i popili smo kavicu kako bi mu barem malo oporavio organizam za slijedeće dane. Nijedan se Ivek nije pojavio i moj se Štefek izjadao kako su se Iveki ove godine bolje pripremili od njih.
S vagom u kupaonici već nekoliko dana uopće ne razgovaram. A sve je bilo dobro do onog dana kad je počela izbacivati nekakve čudne brojeve kao da je izvlačenje tombole a ne vaganje. I svi su bili previsoki i potpuno različiti od onih koje sam očekivao vidjeti. Mislim da će sve završiti na tome da ću joj izvaditi baterije. Pa nema smisla da mi netko kome ja kupujem baterije ovako radi iza leđa.
Raspoloženje je malo popravila prekrasna hobotnica koja je završila kuhana u salati koja je dobro ohlađena dozvala svu krv iz gornjih dijelova u probavni odjel pa se i mozak mogao malo odmoriti. Tome je pomogla i vrlo dobra graševina i dan se nekako pomicao prema drugom poluvremenu.
Preostale tri pahulje snijega su ipak pale danas, tako da je s jučerašnjih sedamnaest kompletni program bijelog Božića za ovu godinu bio završen. Svih dvadeset je palo u okolici iako ih sve nisam uspio pronaći kako bi ih spremio za doček Nove godine. Ni od današnjih tri nisam uspio sve pronaći. Opet ću se morati pomoći svojim ladičarom u kuhinji kojem vrata ne dihtaju dobro i sav je pun inja i leda. Mislio sam ipak da će to biti rezerva za one toplije dane slijedeće godine.
Kolača više nema i sutra znam što me čeka.
Trebao bih ipak vagu premjestiti u blagovaonicu, pa neka se svi važu kad prolaze.
Možda će mi ipak kolači onda duže trajati...


Servus
Felicije @ 17:59 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
petak, prosinac 26, 2008
Petak.
Od bijelog Božića u snijegu opet ništa. Od onih sedamnaest pahulja koliko ih je palo, dvije su pale na balkon, tri na vrt a ostale nisu pronađene. U svakom slučaju bilo ih je premalo za normalni štimung kakav bi napravili čak i u jeftinom niskobudžetnom filmu kakve nam uobičajeno prikazuju svakodnevno na televiziji. Kao da se trude da nekakvim jeftinim šmirgl papirom izbruse sve oštrije dijelove ovih dana kako bi sve bilo glatko, oblo i mekano.
Danas nijednog Štefa ni za lijek. Uobičajena nestašica koja se mogla i predvidjeti. Oni pametniji su si osigurali svog Stjepana ili Štefa, pa čak i Stipu, već puno prije, dakle na vrijeme. Lako je danas njima bilo otići negdje u toplo na kavu ili na nešto još toplije.
Mi ostali, koji to nismo uspjeli na vrijeme, trebali bi se danas potruditi naći kojeg Ivicu ili Iveka i spremiti ga za sutra. Sutra će nam trebati kad se ovi sa današnjim Štefekima umore od svega.
Dani obilja su prošli uobičajeno brzo. Puno brže od pripreme za njih. Nikad mi nije bilo potpuno jasno kako svi mogu tako brzo pojesti sve ono za što meni treba toliko puno vremena da napravim? To je nekakva zagonetna jednadžba s velikom nepoznanicom. I koliko se god trudio, rješenje za nju neću naći i na popravnom za Novu godinu ću opet pasti i ostati vječni ponavljač koji će opet morati tražiti rješenje na neki slijedeći takav svečani dan.
Ne zaboraviti sutrašnje Ivice.
Oni to očekuju.
Zato ih već danas nema...


Servus
Felicije @ 15:47 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 24, 2008
sretan Božić svim prolaznicima i stalnim gostima!
           (i ne puno jesi i piti danas! Tko će sve te kile skinuti!?)





Servus
Felicije @ 16:48 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 23, 2008
Utorak.
Ne znam da li se to smije, ali ja ću pomaknuti Badnjak da danas jer ovi kolači doma nestaju samo dok se okrenem. Dobro, Božić neka ostane kako je u kalendaru, ali Badnjak je kod mene danas jer će mi inače doma pojesti sve kolače pa sutra neće ništa ostati. Ili će svi na Badnjak jesti samo palačinke.
Na sve strane još uvijek traje lov na bespotrebne poklone i lovostaje niotkuda. Kupuje se sve i sva i kad to počne, gube se svi kriteriji. Svi će opet biti zatrpani nepotrebnim sitnicama koje će onda opet cijelu godinu proslijeđivati dalje drugima za njihove slavljeničke dane, pa oni opet dalje i tako unedogled. Imamo sasvim dobru šansu da dobijemo na poklon kutiju Bajadera koju smo poklonili nekome tamo neke davne 2000. godine na ulasku u ovaj milenij. Ipak, bolje je ne eksperimentirati s takvim arhivskim primjercima i proslijedeit ih treba opet dalje. Tako će opet svi biti sretni a da nisu ništa potrošili. A možda bi bilo puno bolje i korisnije da recimo međusobno razmijenimo račune za struju! Svima bi bilo nakon toga lakše a korist bi bila obostrana.
Ipak, možda za kojih desetak godina dobijemo tako kakvu čokoladicu koja će vrijediti kao spomenička baština i koja će nam znatno popraviti te godine kućni budžet.
Osim takvih slatkih poklona, svi za svaki slučaj spremaju doma i svaki svoje po receptima naslijeđenim od svojih predaka. Zanimljivo je da ti preci uglavnom nisu bili debeli a od njihovih recepata se deblja i samo nakon čitanja, a da o kušanju ni ne govorim. Možda to oni ipak uopće nisu ni probali nego isto naslijedili od svojih prethodnika.
Očito sve nekako naslijeđujemo od onih prije nas, pa treba razmisliti i o tome što ostaviti ovima iza nas. Da se taj lanac sreće ne prekine. Ako nas prije toga ne pročitaju.
Pitanje je da li se i kile naslijeđuju a i da li se kile dobivene na ovim večerama i ručkovima na kraju ove godine prenose na slijedeću? Ili se slijedeće godine kreće otpočetka? To bi bilo jako dobro i o tome bi trebalo razmisliti...
Teško je razmišljati uz ovakvu mirišljavu orehnjaču....
Uostalom zašto uopće razmišljati u ovakve vesele dane? Treba se veseliti a ne razmišljati. Ozbiljnost je ovih dana krajnje nepristojna a dijeta je kao što sam već rekao, najveća prostota koju se može izreći...
Budimo zato pristojni...


Srećko
Felicije @ 17:41 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 22, 2008
Ponedjeljak.
Prekrasan dan iako ponedjeljak potrajao je cijeli dan. Dani od danas postaju sve duži i duži. Polako ulazimo u drugu godinu i prijelaz će biti ipak ugodniji uz ovakvo sunce.
Od ovakvih lijepih dana bi trebalo raditi temeljac za poboljšanje onih zimskih sumornih i bezukusnih dana. Puno bi ih lakše probavili s takvim temeljcem kao dodatkom.
Dobar dio dana sam izmjesio i od njega napravio hrpetinu malih sitnih kolačića koji će netremice nestajati čim krenu u opticaj. Dobio sam koju kilu sigurno i samo od gledanja tih malih krasota. No, to je tek početak operacije kolestreol koja je upravo počela. Sutra, kako će operacija odmicati i razigravati se, počinje napad orehnjačom i makovnjačom na teško stečenu liniju preostalih ukućana. Već sad mi ih je teško gledati razrogačenih nozdrva okrenutih prema kuhinjskim vratima koja na njihovu sreću baš ne dihtaju najbolje pa će u tim miomirisima moći uživati punim plućima. Na podu su još slinave fleke od prošle orehnjače koje nisam uspio skinuti a nastale su od istog ovakvog nestrpljivog čekanja da se orehnjača ohladi.
Riječ dijeta je prostota koja se u ove dane ne smije kod mene u kući izgovarati.
Iza Nove godine ćemo već vidjeti. Nova godina nosi i nova pravila ponašanja. Ipak, još je za to prerano...
Mirisi i dalje lebde oko mene.
Ne odgovaram za sve kolačiće da će dočekati utorak...
Blago nama slabima...


Servus
Felicije @ 18:53 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 21, 2008
Nedjelja.
Zima je konačno došla u obliku lijepe i sunčane nedjelje. Ako je zima ovako lijepa, što smo uopće radili u onoj sumornoj i kišnoj jeseni? Mogli smo odmah u zimu da smo znali da je ovakva.
Snijega još nema ali se nudi u zakup na mnogim skijalištima koja nas zovu kao sirene lakovjerne mornare. Iako se veliki dio obećao vezati za jarbol, puno ih neće odoljeti tom pjevu i već su spremni krenuti u pravcu tih milozvučnih glasova kojima je teško odoljeti. Vade se stare pancerice, pregledavaju vezovi a konačni ali najvažniji pregled, pregled novčanika, ostavljen je za sam kraj. Neka ugodnost iluzije traje što duže. Barem za neke.
Nedjelja provedena vani na suncu napunila je sve baterije za slijedeći predposljednji tjedan. Sada treba izdržati još posljednje juriše ove ostarjele godine i oprostiti se s njom. Tko zna, možda ćemo je se već na proljeće sjećati s nostalgijom. Ipak, staro zanovijetalo se još ne da i trebamo joj to malo još ipak ugoditi poštujući njene godine i zaboravljajući sve ono što je bilo loše a pamteći ono dobro kroz što nas je provela ovih tristotinjak proteklih dana. Bila je ono što je mogla biti i onakva kakvu smo i sami stvorili. Ni više ni manje od toga.
Treba se polako pripremati za onu mladu ljepoticu koja već polako viri iza zastora. Nestrpljiva je zbog svoje mladosti i puna energije.
Mi koji smo na takve već navikli, ne uzbuđujemo se previše. Nagledali smo se te mladeži i znamo kako to na kraju završava.
Samo mirno, staloženo i dostojanstveno.
Ona samo što nije ušla...


Servus
Felicije @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, prosinac 20, 2008
Subota.
Nema više mojih starih traperica. Odoše sve koje su me podsjećale na vitkiju liniju od ove danas i koje su mi ulijevale lažnu nadu da ću opet jednog dana moći ući u njih za korist drugima. Riješio sam ih se s nostalgijom i veseljem jer će donijeti svaki par jedno malo zrno pomoći udruzi "Krila" koja svojim djelovanjem pomaže hendikepiranoj djeci da se što manje takvom osjećaju. Sad barem više nemam mjerila za ono što je bilo nekada i mogu se posvetiti sadašnjosti s laganom nadom za budućnost.
Iako je ovo vrijeme ono doba godine u kojem ljudska hipokrizija dosiže svoj vrhunac, i kada se svi ili skoro svi nastoje prikazati u svjetlu dobrotvora, nisam taj događaj koji mi se učinio simpatičnim, mogao preskočiti. Kao ni slične takve.
Nažalost licemjerje uobičajenog jednokratnog prigodnog sjećanja na one kojima naša pomoć treba, skoro bi se trebalo odvijati uz parolu :"Budite dobrotvori danas, pa ste onda mirni skoro cijelu slijedeću godinu !". Ponekad prenaglašenost u tome pojedinih u društvu koje nas okružuje prelazi granicu izdržljivosti i izaziva mučninu koje se teško riješiti. Gladnima će viđeniji iz društva podijeliti masni jednokratni obrok odojka, žedni će dobiti jednu čašu šampanjca, goli i bez hlaća će dobiti na poklon skupi remen za hlaće koje nemaju, a poneki možda i privjesak za ključeve automobila.
Oni koji te masne i kalorične obroke uspiju preživjeti, ostatak će se godine opet morati boriti za tanahnu koricu kruha obijajući pragove i kucajući na zaključana vrata tih istih svojih jednokratnih dobrotvora. No, najčešće vrata neće nitko otvarati.
I tako će tih nekoliko dana ti naši dobrotvori biti na prvim vijestima i na prvim stranicama novina djeleći novce koje su uzeli od nas onima kojima su trebali pomagati cijele godine. No, i to će proći. Mi , ostali, koji živimo cijelu godinu, pomagat ćemo i dalje gdje stignemo i koliko možemo, kap po kap, misleći na to da najljepše biljke i najsočniji plodovi rastu na pustarama navodnjavani baš tako, kap po kap. A ove prigodne bujice koje protutnjaju, možda zapravo donesu više štete nego koristi.
I zato nemojte zaboraviti: kap po kap...
Kap, kap, kap...


Servus
Felicije @ 15:51 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
20382
Index.hr
Nema zapisa.